Autor: Vesna Katalinić, psihoterapeutkinja za djecu i odrasle, osnivačica centra za psihoterapiju i savjetovanje "Klackalica"

Povjerenje se ne gradi jednom velikom gestom, već nizom malih i značajnih trenutaka u kojima pokazujemo djetetu da nam je važno tko ono jest, što osjeća, što misli i što mu je potrebno. U tom procesu, važno je razumjeti da su djeca vrlo perceptivna i da promatraju okolinu i ponašanja odraslih dublje nego što mislimo.

Ona će osjetiti povjerenje i sigurnost u odnosu kada mogu osjetiti: „Ovdje mogu biti ja – sa svim svojim dijelovima.” Ova spoznaja im omogućuje da se izraze i osjećaju prihvaćenima. Evo nekoliko ključnih elemenata koji mogu pomoći u izgradnji povjerenja – tema je puno šira, ali ovo su dobre smjernice za početak.

Autentičnost

Često čujem od roditelja: „Ne mogu pred djetetom pokazati slabost. Ne smijem plakati.” Međutim, djeca se povezuju sa stvarnim ljudima, a ne s idealiziranim verzijama nas samih. Trebaju vidjeti da i mi osjećamo, da imamo granice, te da je u redu izražavati emocije.

Potpuno je u redu reći djetetu:

• „Umoran sam, danas nemam energije za igru.”

• „Težak mi je dan.”

• „Osjećam ljutnju, ali ti si i dalje meni važan/važna i volim te.”

Ove rečenice pokazuju da emocije i ljubav mogu postojati zajedno. Na taj način, možemo postavljati granice i istovremeno čuvati djetetov integritet, omogućujući mu da razumije da se svi mi, uključujući i odrasle, suočavamo s izazovima.

Prisutnost i zainteresiranost

Svi ljudi – i djeca i odrasli – žele osjetiti da je njihovo iskustvo vidljivo i važno, čak i kada nam se čini malim ili nelogičnim. Kada nam dijete govori, važno je usporiti i dati mu puni fokus.

Osjećaj vidljivosti dodatno jačamo reflektiranjem:

• „Vidim da te je to uzrujalo.”

• „Izgleda da ti je bilo teško.”

Također, postavljanje otvorenih pitanja, kao što su:

• „Što se onda dogodilo?”

• „Kako je to za tebe bilo?”

može stvoriti prostor za razgovor.

Ove tehnike stvaraju dobar temelj za izgradnju povjerenja, jer dijete osjeća da ga slušamo i da su njegovi osjećaji važni.

Prostor za pogreške

Da bismo djeci pružili prostor za pogreške, trebamo se prvo osvrnuti na to kako se mi nosimo s vlastitim pogreškama. Ako dijete vidi da griješimo, da učimo iz toga i da otvoreno razgovaramo o svojim greškama, tada uči da su pogreške dio života, a ne prijetnja njegovoj vrijednosti.

Kroz ovaj proces, učenje postaje istraživanje, a ne strah. Ovaj pristup pomaže djeci da usvoje stajalište da greška nije mjera njihove vrijednosti. Ono što želimo izbjeći je poruka: „Ako griješim – nisam dovoljno dobar.” Umjesto toga, trebamo ih potaknuti da vide da su pogreške prilika za rast i učenje.

Na kraju, iako su djeca – naša djeca – povjerenje nije nešto što možemo zahtijevati. Povjerenje se zaslužuje. Malim trenucima, svakodnevno, kroz iskreno, otvoreno i svjesno ponašanje prema njima. 

Svaki mali trenutak u kojem pokazujemo razumijevanje, pristanak i ljubav, doprinosi izgradnji čvrstih temelja povjerenja koji će trajati kroz godine. Pružimo im povjerenje koje zaslužuju, jer tim putem ne samo da jačamo naš odnos s njima, već im omogućujemo i da postanu samopouzdane i emocionalno otpornije odrasle osobe.